Župa

Iako je Slavonija, pa tako i Požeština sinonim za dobro i obilno jelo, čini se da je u prošlosti seljak bio više gladan nego sit. Jedući meso svega dva puta tjedno, četvrtkom i nedjeljom, koristio je sve godišnje i životne običaje, te zajedničke teške poljoprivredne poslove kako bi se dosita najeo. Štednji hrane, posebice sušenoj svinjetini koje nikada nije bilo dovoljno, u prilog su išli veliki i strogi postovi, napose oni za adventa, odnosno korizme. Životnu energiju za tešku seljačku svakodnevicu u ta dva mjeseca, umjesto masti, davalo je crno zlato – ulje od bundevinih koštica, kojega su nekada davno seljaci pravili sami. Stucane koštice, odnosno župa, bila je osnova mnogim jelima od posne sarme do župe s taranom, koja se, bogme, sve tako posna jela u slast!