Palačinke

U doba kad smo mi išli u školu, postojao je predmet koji se, vjerovali ili ne, zvao „domaćinstvo“. Tu smo učili razne praktične stvari poput prišivanja dugmeta, izveziranja rupica za dugme i nekih osnova kuhanja. Naravno, to kuhanje je bilo uglavnom pripremanje najjednostavnijih stvari koje bi mladi tinejđeri mogli napraviti u vlastitoj kuhinji. 

Moram priznati se moje tadašnje osobno iskustvo kuharice ograničavalo na nekoliko jela: griz, jaja na nekoliko načina (kajgana, jaje na oko, omlet...) i palačinke. Palačinke sam naučila raditi na nekom ljetovanju, nisu bile niti sluga maminim, ali sam se odmah po povratku s ljetovanja isprsila svojima doma s novim vještinama kuhanja. Mislim, prvih pet-šest palačinki nije bilo baš u nekom konzistentnom stanju, više su podsjećale na neuspješni pokušaj šmarna, ali nakon sljedećih desetak je uspjelo dovoljno dobro da ti se mogle premazati pekmezom i zarolati.

Onda mi je mama „odala“ tajnu svojih palačinki. Naravno, ja ću sad ovdje tvrditi da su palačinke moje mame najbolje, podebljat ću to i činjenicom da moji prijatelji (i obitelj, naravno) i dan-danas vole kad ja napravim palačinke uz neko neobavezno druženje. Ali, ostavljam mogućnost da svaka mama zna ispeći „najbolje“ palačinke.

Recept „najboljih palačinki“ moje mame, a to su iste onakve kakve i ja radim, vrlo je jednostavan i samo treba paziti na omjer jaja, šećera i mlijeka, a tajna je u malo praška za pecivo kojeg dodajem dodam u brašno prije nego ga umutim u smjesu. Takve palačinke su mekane „kao duša“ kako kaže moj brat. Dobro, kasnije sam čula da postoje i drugi trikovi kako bi palačinke bile mekane, poput dodavanja mineralne vode, ali ja tvrdoglavo ostajem pri svojem receptu.

Ne mogu se oteti porivu da, pišući o palačinkama, ne pišem i o svojoj obitelji, jer smo mi naše „palačinka večeri“ s godinama nadogradili do pravog malog obiteljskog svetkovanja. Nekad smo znali napeći palačinke i onda gomilu praznih palačinki staviti na stol na kojem je bilo nekoliko tegli s pekmezom, šećer, limun, orasi, cimet, nutela... drugim riječima – stavili smo na stol sve što smo tog trena imali u kući i što bi se moglo smotati u palačinku.

Kad sam baš htjela jako impresionirati obitelj, svakom sam već unaprijed napravila svoju omiljenu kombinaciju. Tata je najviše volio klasiku: palačinke s orasima i šećerom u vajšatou. Brat se neko vrijeme tražio pa je već prema raspoloženju tamanio palačinke s pekmezom od šljiva, sa šećerom i limunom, ali kad je otkrio kombinaciju mljevenog cimeta i šećera – to je postala dobitna kombinacija. Uvijek sam bila jako tužna što su mojoj mami najdraže prazne palačinke pa tu nije bilo velike kombinatorike. Kasnije sam posumnjala da je možda njezina ljubav prema praznim palačinkama možda bila više ljubav prema nama ostalima, tako da kad slistimo svoje porcije, može svakome dati barem još jednu koju smo si dopunili omiljenim dodatkom i, naravno, ta zadnja mamina nam je bila najslađa. Baki su pak najdraže bile sa sirom i vrhnjem zapečene u pečnici. Meni osobno, kao zakletom ljubitelju čokolade, najdraže su i dan danas one u kojima se nalazi ista u bilo kojem obliku i kombinaciji.

S godinama sam isprobavala različite nove kombinacije: dodavala sjemenke, ili u napadu zdrave prehrane pokušavala napraviti palačinke s integralnim brašnom, sojinim mlijekom... jednom sam čak probala napraviti i vegetarijanske palačinke bez jaja, ili sam ih punila nekim egzotičnim umacima od voća, sladoleda, slagala nekakve pagode. Mislim, palačinke ne mogu ispasti loše, ali zapravo sam zaključila da su najbolje one najjednostavnije pa sam se vratila na početak i sad najčešće radim onakve kako je radila moja mama.